Ispovest: student
Ovo Vam pišem jer nemam kome da
ispričam…
Da ne shvatite pogrešno, nije da
nemam nikog u životu, ali mislim da me niko neće razumjeti (iz stvarnog
života)!
Pišem Vam zato što ne želim da bilo ko ovo sebi dozvoli kao što sam ja sebi dozvolio
i pišem Vam zato što želim da počnem novi život.
Još u trećem razredu osnovne sam
dobio prvi računar. Fascinantna stvarčica. Ali nisam mogao ni sumnjati da će mi
jedan ekran prikačen na kutiju zvanu računar biti 90% mog života. Računar je
radio na sistemu Windows 98 ili možda čak Windows 95, ali to nije važno. Sve u
svemu, počeo sam sâm da istražujem. Kako sam i prije toga kao dijete bio
zavisnik od TV-a provodeći „dan i noć“ pred njim (čak sam savršeno naučio da
govorim nemačkim jezikom!) ovo je bio sam kao nastavak. Sam (ovo je postala
mnogo važna riječ u mom životu) sâm pokušavao da otkrijem šta je sve moguće
uraditi sa računarom. Mnogo puta se i kvario zbog mojih eksperimenata ali moji
mi nisu zamjerali, štaviše, bili su ponosni jer su ovo vidjeli kao znak visoke
inteligencije a ne opasnosti po moj kasniji društveni život.
To je bio period kada sam počeo sa problemima u školi sa društvom. Niko me nije
baš prihvatao previše, osim par drugova, ali sam opet održavao „rejting“ kroz
sve petice koje su opet forsirali moji od kuće. Inače, da sam se ja pitao,
batalio bih školu odmah!
Tako je prošla osnovna škola a ja na računaru postao skoro ekspert. U
međuvremenu sam imao i drugih problema u životu, ali nikada nisam pomišljao da
je Internet nešto što bih trebalo da izbacim iz života ili da je nešto što može
da mi škodi. Jednostavno, smatrao sam bez ikakve sumnje da je to super korisna
stvar. Čak sam već u sedmom razredu osnovne škole znao da ću biti student
programiranja.
Počela je i srednja škola a ja počinjem
da učim programiranje. Naravno, da vam ne govorim o svom fanatičnom downlodovanju
svega i svačega i prikupljanju velike količine informacija. Istina je da sam
sve radio zato što sam htio. Dakle, nije bilo prisile, ali ni kontrole. U školi
sam uspijevao da održavam sve petice do trećeg razreda. U četvrtom takođe, ali
po prvi put sam shvatio da nemam više tu sposobnost da učim toliko brzo i
kvalitetno (da u mom sjećanju ostane to što i učim). Sebe sam uvijek smatrao
inteligentnim i bio sam pun samopouzdanja što se toga tiče.
Kako god, došao je trenutak kada sam
morao da se odlučim za fakultet. Naravno, nisam razmišljao o tome šta ja želim,
šta kada se sve to završi… Bez mnogo razmišljanja upisah programiranje (na
matematici i programiranju u okviru PMF-a). Do tada, nikada nisam ni pomišljao
da mi je Internet problem u životu, a znao sam biti pred računarom nenormalno
dugo. Razlika od kad sam upisao faks je ta što sam dok sam bio kući radio nešto
i offline, i znao sam da uradim veoma mnogo korisnih stvari!
Na faksu sam u prvom semestru imao cimera i čitava dva mjeseca nisam imao net,
samo računar. Podnosio sam to odlično, i na faksu sam sâm sebe oduševio jer sam
bio 100%-tan u svim predmetima na prvim kolokvijumima. A onda dolazi preokret i
razlog zašto sam sada u teškom bedaku. Moj cimer traži od komšije/gazde da nam
čisto dâ, bez ikakvog plaćanja, šifru od neta jer nema limita na protok, što
ovaj, interesantno, i prihvata. Tada, po prvi put počinjem da „visim“ na
fejsbuku i da tražim klipove na youtube-u kao lud. Nije bilo važno šta. (info
stranice su bile takođe nezaobilazne).
Tada na fb-u nalazim stranice koje govore o „Novom svjetskom poretku“,
„masonima“, „illuminatima“ i sl. To me je pogodilo. Našao sam se u tome.
Prihvatio kao istinu, ali to me je teralo da tražim sve više i više… I više… I
VIŠE! Popustio sam na faksu. Od mojih 100% na sredini semestra, sve sam sveo na
50-65% i sa jadnim prosjekom od 7! (ili čak i manje)
Na kraju semestra uspio sam da se trgnem i počnem razmišljati o realnosti.
(mada tad baš i nisam znao razlikovati mnoge stvari – nisam previše siguran da
mogu i sad). Shvatio sam da sâm nakon 12 godina 100% učinka u školi (osnovnoj i
srednjoj) sve uprskao za samo par mjeseci i to ne zbog svoje nemogućnosti već
gluposti!
Morao sam da mislim na sebe i otišao
da stanujem sâm! Nisam imao Interneta. Semestar je počeo teško. Zapravo, loše.
Nisam uspio da se vratim. Iako sam nekada davno bio nepopravljivi optimista,
sada sam u svom životu doveo nešto što se zove DEPRESIJA!
Bio sam toliko depresivan da bih znao ležati u krevetu po 14 sati samo zato što
nakon 8 sati spavanja nisam znao šta da radim. Shvatam da mi je Internet bio
bijeg od realnosti i ovakvih situacija. Drustvo je počelo da uviđa moje
probleme. Čak mi je jedna dobra drugarica preporučila psihijatra, pa sam sâm,
zato što je ona u pitanju, i povjerovao da sam se nenormalno promijenio. Inače
da mi je to neko drugi rekao, pretukao bih ga! Naravno, nisam htio toliko
„nisko da padnem“ i zatražim pomoć.
Priznajem, tvrdoglav sam, ali to mi je često pomoglo. Činilo mi se da ću pasti
godinu, ali eto ta tvrdoglavost mi je pomogla da se iščupam i položim čak sve
ispite. (prosjek je bio sve niži)
Kako je uvijek potrebno naći krivca,
tako sam ga ja našao u stanu! Međutim, prije početka druge godine, proveo sam
dva i po mjeseca na Internetu, tražeći informacije na temu „NWO“ („New World
Order“, prim. urednika). Mnogi drugovi su bili čitavo leto kući, ali ja sam ih
svega 2-3 puta video. Mnogi su se i naljutili. Na Internetu sam uvijek, ali
uvijek bio od 4-10 sati dnevno! Prva godina je bila mnogo teška. Trebao mi je
odmor. Ali ja sam se samo još više umorio.
Promijenio sam stan i pomislio sam da sam našao „lijek“ za svoj problem. Opet
sam bio sâm jer sam mislio da ću tako bolje učiti. Svoj društveni život sam
skroz zapostavio. Međutim, sada se vratio Internet, i to od NEKOG komšije –
provalio sam wireless šifru (nadam se da me nećete prijaviti :D). Prije nego što opišem
situaciju u drugoj godini, da kažem da nešto što sam oduvijek voleo (matematiku
i programiranje), počeo sam da iskreno mrzim! Više nisam ni učio da bih naučio
već čisto za ocjenu (što mi je jako smetalo).
Počeo sam da kvarim sebi sliku o samom sebi. Više ni sebe nisam cijeino previše
jer sam počeo da shvatam da sam zbog svega ovoga, jako slab.
Druga
godina…
Tonuo sam sve više u depresiju! Imao
sam ipak Internet, gdje bih bežao od moje sada već jadne stvarnosti.
Na predavanja nisam išao. Nije mi se išlo. Loše bih se osjećao. Koncentracija
mi je bila na nuli! Učenje mi je postajalo preteško. Nešto što sam nekad učio
lagano, sada je već postao zid koji ne mogu ni preskočiti ni pomjeriti. Počeo
sam da padam ispite. Ali ja uporno ne odustajem od Interneta. Još više bih
tražio informacije koje mi uopšte ne trebaju! Čim bih ustao, uzeo bih lap-top.
A ustajao sam jako kasno zato što bih išao na spavanje pred svitanje, na šta se
moj organizam već i navikao. Fizički sam počeo da slabim maksimalno. Psihički,
kao idiot sam ponekad neaktivan.
Drugi semestar je pročao skoro kao
prvi, ali nešto bolje jer sam našao par dana pauze koji su znali da me bar malo
vrate. Bolje sam počeo semestar. Ali sve sam uprskao za par nedelja. Počeo sam
da tražim izgovore zbog ispita koje sam padao. Ali uporno i uporno nikada nisam
okrivio Internet. Ovo je sada blizu sadašnjosti.
Danas
Danas je 28. jun. Još svega 6 dana
je do poslednjeg ispita u semestru. Sedim sam na terasi, potrešen člancima koje
sam našao na temu „zavisnost od interneta“. Nakon mnogo, mnogo godina, sebi sam
priznao da imam problem. Da imam bolest. Zavisnost! Da ne mogu da se
kontrolišem. Da nije moj cimer kriv za moj prvi semestar. Niti moj stan za
drugi semestar. Ja sam sam sebi kriv.
Sedim ovdje, sa mnogo virtuelnih prijatelja. Ljudi koje nikada video nisam niti
ću možda ikada vidjeti. A sve manje i manje pravih prijatelja. Zapravo, u gradu
u kojem se sada nalazim trenutno nemam nijednog iskrenog prijatelja. Teško je
to priznati. Još teže tako živjeti. Ali sam sâm kriv. Svi smo sami sebi krivi
za stvari koje nam se dešavaju.
Još uvijek nisam počeo da učim za
poslednji ispit a nedeljama sam slobodan. Strah me je početi. Strah od
neuspjeha. Strah od novog saznanja da NE MOGU! Da više nisam sposoban.
Ali, ne želim više ovo. Ne vjerujem da sam toliko slab da ću se vratiti na
Internetu da gubim vrijeme. Vrijeme je toliko važna stvar, najveća odgovornost
u našem životu. A ja bacam vrijeme kao da ga imam na pretek. Ne sjećam se kada
sam poslednji put došao negdje na vrijeme. Ako je dogovor u 12, ja dolazim u
12:30. Ako je predavanje u 13:15, ja sam tamo na drugom času. Nemam više
osjećaj za vrijeme.
Počeo sam da gubim osjećaj za ljude.
Malo koja situacija moze da me potrese. Prestao sam i da volim. Mašina koju sam
voleo me pretvorila u jednu.
Nadam se samo da ljudi neće sebi
dozvoliti što sam ja dozvolio. Iskren savjet studentima: ne pretjerujte sa
prikupljanjem informacija koje vam nisu potrebne za faks, jer ćete tako samo
sebi otežati. Nikad ne zaboravite ljude oko sebe, porodicu koja će vam bez
obzira na sve biti podrška, zato budite i vi njima, prijatelje bez koji će vam
dani biti prazni.
Evo sjedim na terasi, sa Internetom,
čak i malim osmjehom na licu ali nesrećom u srcu, posmatram ljude kako žive
živote onako kako žele, a ja… Ja sam postao zavisnik od gubljenja vremena. Ali
uskoro, ako Bog da, završiće se i ovaj košmar!
I da…
U mjestu odakle dolazim, govori se ovom kombinacijom ekavice i ijekavice tako
da ne mislite da je i to moja greška. Valjda ih je dovoljno…
P.S. Bilo mi je potrebno ovo…