Icon Icon Icon

Uvod

Istraživanja iz 2012. godine ukazuju da 99% srednjoškolaca ima mobilni, a 97% ima računar kod kuće i redovno ga koristi. Tehnološkom evolucijom procenat aktivnih internet korisnika povećava se neverovatnom brzinom.


Dragi roditelji, 

da li znate koliko tačno vremena dnevno Vaše dete provede za računarom? Koliko Vam je poznat termin "virtuelni prijatelji" i koliko ih Vaše dete ima? Da li se brinete ko i na koje načine može zloupotrebiti podatke koje Vaše dete ,o sebi, ostavlja na društvenim mrežama? Uporedite svoje detinjstvo sa detinjstvom svoga deteta.

Poštovani profesori:

Nivo koncetracije u nastavi kod učenika je sve manji.
Žašto učenici često spavaju na času? 
Dečje ponašanje postaje zabrinjavajuće!



Pažnja svim učenicima!
Da li ste se pokajali što ste ostavili podatke na nekoj internet stranici?
Da li ste primili neprijatan SMS, poziv ili vas je neko snimao i postavio taj snimak na internet bez vaše dozvole?




Ako su odgovori ,na makar polovinu pitanja, potvrdni, na pravom ste mestu.  Na ovom blogu možete pogledati mišljenja predavača i mentora iz oblasti pedagogije, sociologije, biologije, informacione tehnologije. Nudimo Vam i neke od predloga za rešavanje najaktuelnijih problema ove branše! Na samom kraju, ostavljamo Vam dovoljno prostora za postavljanje pitanja i iznošenje spostvenog mišljenja o sadržaju bloga!

Pažnja, pažnja obraćamo se roditeljima



Koje igre usporavaju ili oštećuju razvoj dece, a da toga nismo svesni (Ranko Rajović) 

Ispovest: RegularGuy


Ispovest: RegularGuy

Moja zavisnost i nije bila toliko vezana za Internet koliko za računar, ali pretpostavljam da je to slično.
U februaru ove godine sam se doselio u Beograd jer sam prošao prvu godinu više elektrotehničke škole. Uzeo sam stan sa drugarom u Rakovici; malu garsonjeru u podrumu sa odvojenim ulazom.
Bio sam jako srećan, jer je čovek kupio odličnu mašinu za to vreme i znao sam da ćemo isprobati najnovije igre. Nisam ni primetio kada sam polako počeo sve manje da izlazim, viđam sa ljudima, a sve više da provodim za računarom. Prvo je bio Unreal Tournament pa sve bolje i bolje: No One Lives Forever, Deus Ex.
Posle nekog vremena sam prekinuo i sa predavanjima, a na kraju uopšte nisam izlazio iz tog malog i mračnog podruma; računar je bio moj svet. Svakog trećeg vikenda sam odlazio kući i jednog dana u vozu, primetio sam kod sebe strah od ljudi.
Ne mogu da definišem kog oblika je bio strah, nisam ih se plašio. To je bila neka neprijatnost koja se širila telom, iz nekog razloga, ljude nisam smeo da pogledam u oči, kao da sam nešto skrivio.
U to vreme sam počeo da konzumiram i travu, koja mi je stvarno donela neke odlične stvari, ali je toliko pojačala paranoju da sam se ozbiljno zabrinuo.
Video sam da mi je loše, ali sa virtuelnim fantazijama nisam prekidao. Devojka sa kojom sam bio više od 3 godine bila je sve dalja i dalja, neki svet koji me ne zanima. Sex je takođe prestao da me zanima.
Na kraju sam otišao iz Beograda. Iako sam prestao sa svim, veoma sam se sporo izvlačio iz svega toga. U međuvremenu sam kupio svoj računar ali na njega nisam instalirao ni jednu igru.
Od svega toga je prošlo više od 6 meseci, a posledice osećam još pomalo. Ovaj slučaj važi za mene. Ne kažem da će se vama isto desiti ako radite potpuno iste stvari.
Poenta cele priče je MERA. Ali mislim da ste to shvatili već sami…

~ RegularGuy (2001)

Ispovest studenta

Ispovest: student

Ovo Vam pišem jer nemam kome da ispričam…
Da ne shvatite pogrešno, nije da nemam nikog u životu, ali mislim da me niko neće razumjeti (iz stvarnog života)!
Pišem Vam zato što ne želim da bilo ko ovo sebi dozvoli kao što sam ja sebi dozvolio i pišem Vam zato što želim da počnem novi život.
Još u trećem razredu osnovne sam dobio prvi računar. Fascinantna stvarčica. Ali nisam mogao ni sumnjati da će mi jedan ekran prikačen na kutiju zvanu računar biti 90% mog života. Računar je radio na sistemu Windows 98 ili možda čak Windows 95, ali to nije važno. Sve u svemu, počeo sam sâm da istražujem. Kako sam i prije toga kao dijete bio zavisnik od TV-a provodeći „dan i noć“ pred njim (čak sam savršeno naučio da govorim nemačkim jezikom!) ovo je bio sam kao nastavak. Sam (ovo je postala mnogo važna riječ u mom životu) sâm pokušavao da otkrijem šta je sve moguće uraditi sa računarom. Mnogo puta se i kvario zbog mojih eksperimenata ali moji mi nisu zamjerali, štaviše, bili su ponosni jer su ovo vidjeli kao znak visoke inteligencije a ne opasnosti po moj kasniji društveni život.
To je bio period kada sam počeo sa problemima u školi sa društvom. Niko me nije baš prihvatao previše, osim par drugova, ali sam opet održavao „rejting“ kroz sve petice koje su opet forsirali moji od kuće. Inače, da sam se ja pitao, batalio bih školu odmah!
Tako je prošla osnovna škola a ja na računaru postao skoro ekspert. U međuvremenu sam imao i drugih problema u životu, ali nikada nisam pomišljao da je Internet nešto što bih trebalo da izbacim iz života ili da je nešto što može da mi škodi. Jednostavno, smatrao sam bez ikakve sumnje da je to super korisna stvar. Čak sam već u sedmom razredu osnovne škole znao da ću biti student programiranja.
Počela je i srednja škola a ja počinjem da učim programiranje. Naravno, da vam ne govorim o svom fanatičnom downlodovanju svega i svačega i prikupljanju velike količine informacija. Istina je da sam sve radio zato što sam htio. Dakle, nije bilo prisile, ali ni kontrole. U školi sam uspijevao da održavam sve petice do trećeg razreda. U četvrtom takođe, ali po prvi put sam shvatio da nemam više tu sposobnost da učim toliko brzo i kvalitetno (da u mom sjećanju ostane to što i učim). Sebe sam uvijek smatrao inteligentnim i bio sam pun samopouzdanja što se toga tiče.
Kako god, došao je trenutak kada sam morao da se odlučim za fakultet. Naravno, nisam razmišljao o tome šta ja želim, šta kada se sve to završi… Bez mnogo razmišljanja upisah programiranje (na matematici i programiranju u okviru PMF-a). Do tada, nikada nisam ni pomišljao da mi je Internet problem u životu, a znao sam biti pred računarom nenormalno dugo. Razlika od kad sam upisao faks je ta što sam dok sam bio kući radio nešto i offline, i znao sam da uradim veoma mnogo korisnih stvari!
Na faksu sam u prvom semestru imao cimera i čitava dva mjeseca nisam imao net, samo računar. Podnosio sam to odlično, i na faksu sam sâm sebe oduševio jer sam bio 100%-tan u svim predmetima na prvim kolokvijumima. A onda dolazi preokret i razlog zašto sam sada u teškom bedaku. Moj cimer traži od komšije/gazde da nam čisto dâ, bez ikakvog plaćanja, šifru od neta jer nema limita na protok, što ovaj, interesantno, i prihvata. Tada, po prvi put počinjem da „visim“ na fejsbuku i da tražim klipove na youtube-u kao lud. Nije bilo važno šta. (info stranice su bile takođe nezaobilazne).
Tada na fb-u nalazim stranice koje govore o „Novom svjetskom poretku“, „masonima“, „illuminatima“ i sl. To me je pogodilo. Našao sam se u tome. Prihvatio kao istinu, ali to me je teralo da tražim sve više i više… I više… I VIŠE! Popustio sam na faksu. Od mojih 100% na sredini semestra, sve sam sveo na 50-65% i sa jadnim prosjekom od 7! (ili čak i manje)
Na kraju semestra uspio sam da se trgnem i počnem razmišljati o realnosti. (mada tad baš i nisam znao razlikovati mnoge stvari – nisam previše siguran da mogu i sad). Shvatio sam da sâm nakon 12 godina 100% učinka u školi (osnovnoj i srednjoj) sve uprskao za samo par mjeseci i to ne zbog svoje nemogućnosti već gluposti!
Morao sam da mislim na sebe i otišao da stanujem sâm! Nisam imao Interneta. Semestar je počeo teško. Zapravo, loše. Nisam uspio da se vratim. Iako sam nekada davno bio nepopravljivi optimista, sada sam u svom životu doveo nešto što se zove DEPRESIJA!
Bio sam toliko depresivan da bih znao ležati u krevetu po 14 sati samo zato što nakon 8 sati spavanja nisam znao šta da radim. Shvatam da mi je Internet bio bijeg od realnosti i ovakvih situacija. Drustvo je počelo da uviđa moje probleme. Čak mi je jedna dobra drugarica preporučila psihijatra, pa sam sâm, zato što je ona u pitanju, i povjerovao da sam se nenormalno promijenio. Inače da mi je to neko drugi rekao, pretukao bih ga! Naravno, nisam htio toliko „nisko da padnem“ i zatražim pomoć.
Priznajem, tvrdoglav sam, ali to mi je često pomoglo. Činilo mi se da ću pasti godinu, ali eto ta tvrdoglavost mi je pomogla da se iščupam i položim čak sve ispite. (prosjek je bio sve niži)
Kako je uvijek potrebno naći krivca, tako sam ga ja našao u stanu! Međutim, prije početka druge godine, proveo sam dva i po mjeseca na Internetu, tražeći informacije na temu „NWO“ („New World Order“, prim. urednika). Mnogi drugovi su bili čitavo leto kući, ali ja sam ih svega 2-3 puta video. Mnogi su se i naljutili. Na Internetu sam uvijek, ali uvijek bio od 4-10 sati dnevno! Prva godina je bila mnogo teška. Trebao mi je odmor. Ali ja sam se samo još više umorio.
Promijenio sam stan i pomislio sam da sam našao „lijek“ za svoj problem. Opet sam bio sâm jer sam mislio da ću tako bolje učiti. Svoj društveni život sam skroz zapostavio. Međutim, sada se vratio Internet, i to od NEKOG komšije – provalio sam wireless šifru (nadam se da me nećete prijaviti :D). Prije nego što opišem situaciju u drugoj godini, da kažem da nešto što sam oduvijek voleo (matematiku i programiranje), počeo sam da iskreno mrzim! Više nisam ni učio da bih naučio već čisto za ocjenu (što mi je jako smetalo).
Počeo sam da kvarim sebi sliku o samom sebi. Više ni sebe nisam cijeino previše jer sam počeo da shvatam da sam zbog svega ovoga, jako slab.

Druga godina…

Tonuo sam sve više u depresiju! Imao sam ipak Internet, gdje bih bežao od moje sada već jadne stvarnosti.
Na predavanja nisam išao. Nije mi se išlo. Loše bih se osjećao. Koncentracija mi je bila na nuli! Učenje mi je postajalo preteško. Nešto što sam nekad učio lagano, sada je već postao zid koji ne mogu ni preskočiti ni pomjeriti. Počeo sam da padam ispite. Ali ja uporno ne odustajem od Interneta. Još više bih tražio informacije koje mi uopšte ne trebaju! Čim bih ustao, uzeo bih lap-top. A ustajao sam jako kasno zato što bih išao na spavanje pred svitanje, na šta se moj organizam već i navikao. Fizički sam počeo da slabim maksimalno. Psihički, kao idiot sam ponekad neaktivan.
Drugi semestar je pročao skoro kao prvi, ali nešto bolje jer sam našao par dana pauze koji su znali da me bar malo vrate. Bolje sam počeo semestar. Ali sve sam uprskao za par nedelja. Počeo sam da tražim izgovore zbog ispita koje sam padao. Ali uporno i uporno nikada nisam okrivio Internet. Ovo je sada blizu sadašnjosti.

Danas

Danas je 28. jun. Još svega 6 dana je do poslednjeg ispita u semestru. Sedim sam na terasi, potrešen člancima koje sam našao na temu „zavisnost od interneta“. Nakon mnogo, mnogo godina, sebi sam priznao da imam problem. Da imam bolest. Zavisnost! Da ne mogu da se kontrolišem. Da nije moj cimer kriv za moj prvi semestar. Niti moj stan za drugi semestar. Ja sam sam sebi kriv.
Sedim ovdje, sa mnogo virtuelnih prijatelja. Ljudi koje nikada video nisam niti ću možda ikada vidjeti. A sve manje i manje pravih prijatelja. Zapravo, u gradu u kojem se sada nalazim trenutno nemam nijednog iskrenog prijatelja. Teško je to priznati. Još teže tako živjeti. Ali sam sâm kriv. Svi smo sami sebi krivi za stvari koje nam se dešavaju.
Još uvijek nisam počeo da učim za poslednji ispit a nedeljama sam slobodan. Strah me je početi. Strah od neuspjeha. Strah od novog saznanja da NE MOGU! Da više nisam sposoban.
Ali, ne želim više ovo. Ne vjerujem da sam toliko slab da ću se vratiti na Internetu da gubim vrijeme. Vrijeme je toliko važna stvar, najveća odgovornost u našem životu. A ja bacam vrijeme kao da ga imam na pretek. Ne sjećam se kada sam poslednji put došao negdje na vrijeme. Ako je dogovor u 12, ja dolazim u 12:30. Ako je predavanje u 13:15, ja sam tamo na drugom času. Nemam više osjećaj za vrijeme.
Počeo sam da gubim osjećaj za ljude. Malo koja situacija moze da me potrese. Prestao sam i da volim. Mašina koju sam voleo me pretvorila u jednu.
Nadam se samo da ljudi neće sebi dozvoliti što sam ja dozvolio. Iskren savjet studentima: ne pretjerujte sa prikupljanjem informacija koje vam nisu potrebne za faks, jer ćete tako samo sebi otežati. Nikad ne zaboravite ljude oko sebe, porodicu koja će vam bez obzira na sve biti podrška, zato budite i vi njima, prijatelje bez koji će vam dani biti prazni.
Evo sjedim na terasi, sa Internetom, čak i malim osmjehom na licu ali nesrećom u srcu, posmatram ljude kako žive živote onako kako žele, a ja… Ja sam postao zavisnik od gubljenja vremena. Ali uskoro, ako Bog da, završiće se i ovaj košmar!
I da…
U mjestu odakle dolazim, govori se ovom kombinacijom ekavice i ijekavice tako da ne mislite da je i to moja greška. Valjda ih je dovoljno…

P.S. Bilo mi je potrebno ovo…

Anketa

Poštovani čitaoci. Molimo Vas da izdvojite vremena i popunite našu anketu. Podaci iz ankete biće korišćeni za dalji razvoj našeg bloga. Odgovaranjem na pitanja pomoći ćete nam da pronadjemo adekvatne savete za zaštitu mladih na Internetu. Hvala na pomoći!


Create your free online surveys with SurveyMonkey , the world's leading questionnaire tool.

Floating Vertical Bar With Share Buttons widget